Vrste prihoda
prihodiVrijeme
Svi smo čuli za maksimu: vrijeme je novac. No, što bi ona mogla značiti u kontekstu mojih prihoda? Što je vrednije novac ili vrijeme? Ako pođemo od toga da se novac može zaraditi, a vrijeme ne može povratiti, dolazimo do toga da je vrijeme moguće najvrijedniji resurs kojim raspolažemo.
Prihode pojednostavljeno možemo podijeliti na one do kojih dolazimo ulaganjem svog vremena, to jest one koji su rezultat moga rada (prihodi od rada), te na one koji nam pristižu bez ulaganja vremena, odnosno rada. Ta druga vrsta prihoda je plod razne imovine koje sam u vlasništvu, a koja samo uz moj nikakav ili ograničeni angažman proizvodi prihode, bez da na taj proces stalno gubim vrijeme (prihodi od imovine).
Prihod od rada
Velika većina nas je u radnom odnosu, potpisali smo ugovor o radu (ili smo zaposleni po drugoj osnovi) i pretvaramo naše vještine i znanja u vrijeme za poslodavca koji nam takav rad nadoknađuje novcem u obliku plaće. Svi takvi prihodi od rada su “vremenom” zarađeni prihodi. Mi mijenjamo vrijeme (radeći) za novac.
Uvijek me razvesele eufemizmi za radnika – onoga koji mijenja vrijeme za novac – zaposlenik, uposlenik, djelatnik, namještenik, službenik i slično. Kao samozaposleni neovisni profesionalci (freelanceri) ili kao fizičke osobe (obrtnici), činimo potpuno isto.
Dakle, nije bitno jesam li radnik (radim za drugoga) ili samozaposlen (radim za sebe) – i dalje mijenjam vrijeme za novac. Radnik najčešće radi za poslodavca, bitna mu je sigurnost posla, plaća i beneficije. Možda želi raditi manje za što veće beneficije. Prihode od rada, kao radnik, stječu i direktor i osoba u najnižoj razini hijerarhijske piramide organizacije.
Samozaposlena osoba radi za sebe, najčešće teži financijskoj sigurnosti i slobodi, te želi biti najbolja u svom poslu. Ponekad su to perfekcionisti koji istaknu da su sami svoj šef, ali nezgodno je što neki u praksi rade non-stop. Samozaposlen može biti vodoinstalater, električar, liječnik, umjetnik, programer, odvjetnik, soboslikar, stilist, skiper itd.
Kod svih prihoda od rada postoji jedno veliko ograničenje. Naime, dan ima samo 24 sata. Što znači da kao radnik mogu unovčiti 8 radnih sati dnevno, a kao samozaposleni X radnih sati dnevno. Radniku za povećanje prihoda preostaje povećanje plaće, a samozaposlenom povećanje satnice koju može naplatiti. Međutim, oboje uz ograničenje: radnička plaća i satnica može se povećati do određenih iznosa preko kojih ne ide. Sve radi sustava, opisa radnog mjesta, slobodnog tržišta, te maksimalnog broja sati u danu.
Spomenuo bih, bez obzira radim li za drugoga ili sebe, postoje stotine načina kojima možemo stvoriti dodatni prihod od rada; tek primjera radi – ispunjavanje upitnika, poduka jezika ili plesa, sportsko treniranje, pranje, preprodaja stvari, čuvanje djece, programiranje, održavanje stranica društvenih mreža, fizički poslovi, pisanje, fotografiranje i tako gotovo u nedogled. Nema razloga da u današnjem umreženom svijetu pravimo da ne postoje načini za dodatni prihod od rada. Naravno, tko želi.
Prihod od imovine
Uz prihode od rada, gdje mijenjamo vrijeme za novac; općenito, postoji drugi izvor prihoda – prihodi od imovine. U tu grupu ubrajamo sve prihode od bilo koje vrste imovine. Neki ih nazivaju prihod od portfelja ili pasivni prihod. Sve su to situacije u kojima imovina koje sam vlasnik, bez ili uz malo ulaganja mog vremena, stvara prihode.
Ako sam vlasnik/suvlasnik nekog biznisa, tada moj dio vlasništva imovine kroz udjelničarstvo ili dioničarstvo u tom biznisu može donijeti prihod kroz povećanje njegove vrijednosti (kupoprodajom) ili raspodjelom ostvarene dobiti/dividende. Isto za investicijske fondove.
Mislim da bi svatko trebao imati dio svoje imovine u suvlasništvu biznisa jer je to djelatnost koja kroz tržišne mehanizme materijalizira ljudsku inovativnost i tako dugoročno stvara najviše vrijednosti i prihoda. Dakako, postotak vlasništva biznisa u cjelokupnoj osobnoj imovini je vrlo individualna stvar i ovisi o dosta varijabli.
(Su)vlasnik biznisa mari za stvaranje bogatstva i dugoročni prihod od imovine, a drugi ljudi rade (mijenjaju vrijeme za novac) u njemu. Ako se radi o dioničkom društvu, ulagač “ne radi”, on upravlja imovinom, novac radi za njega, a on razmišlja o financijskoj slobodi te kako očuvati i prenijeti imovinu na sljedeću generaciju. Ako se radi trgovačkom društvu, vlasnik stvara imovinu (bogatstvo) tako da drugi rade za njega, a on traži direktora svoje tvrtke. Zašto bi radio ako može zaposliti sposobnije od sebe da upravljaju biznisom. U ovoj situaciji vlasnik nije direktor, niti radnik – to su tri odvojene stvari.
Kada sam vlasnik nekretnine, prihod od takve vrste imovine dolazi od zakupnine poslovnog prostora poduzećima ili najamnine fizičkim osobama. Poželjni su dugoročniji ugovori jer ne zahtijevaju stalan angažman prema zakupoprimcima / najmoprimcima.
Novac je imovina koju kako kao vjerovnik lako možemo upregnuti da nam stvara prihod kroz kamate. To na primer može biti zajam. Trenutni problem štednje novca je što su bankarske kamate jako bliske nuli, pa je takav prihod zanemariv, posebno ako uračunavamo gubitak vrijednosti novca radi inflacije.
Nematerijalna imovina je posebno zanimljiva jer prihodi od nje dolaze od kupoprodaje, licenciranja, iznajmljivanja, prijenosa ili autorskih naknada. U nematerijalnu imovinu može na primjer spadati računalni softver, film, glazba, dizajn, rukopis, patent, franšiza, znanje i iskustvo (know-how). Odlika je nematerijane imovine (mogli bi je nazvati “zapakirano znanje”) je da se prilikom njenog stvaranja (istraživanje i razvoj) ulažu rad, vrijeme i znanje, no kad se stvori, najčešće stvara pasivne prihode pri kojima se može N puta licencirati / iznajmiti / iskorištavati bez velikog ulaganja vremena vlasnika nematerijalne imovine.
Kako povećavati prihode?
Samo prihodima od rada teško je doći do financijske slobode, jednostavno zato jer nemamo dovoljno vremena. Stoga preporučam planirano, uporno, postupno i dugoročno povećavanje udjela prihoda od imovine u odnosu na sveukupne prihode (od rada i imovine).
Ako u ovom trenu nemam nikakve prihode, nulti korak je stvarati prihode od rada. Sljedeći korak je steći prvu imovinu koja proizvodi prihode. Optimalna situacija je prihod od rada uz četiri i više neovisnih prihoda od imovine. Svakako, nisu svi u poziciji da imaju niti prvi prihod od imovine, ali tome treba težiti. To se postiže na način upornog i automatiziranog odvajanja viška prihoda od rada u štednju i ulaganje, čime kupujem imovinu. Mnogi će reći – ali ja nemam viška. Ključ je prije podmirivanja bilo kakvih troškova automatski odvojiti dio za štednju / ulaganja. Načelo je: prvo plaćam sebe.
Ovaj članak je generalizacija jer nismo uzeli u obzir oporezivanje. Dovoljno je reći da se, vrlo pojednostavljeno gledajući, prihodi od rada oporezuju višim stopama (npr. porez na dohodak 24%, 36%, ovisno o poreznoj osnovici) od prihoda od imovine (npr. porez na dobit 12%, 18%, ovisno o poreznoj osnovici).
Više uspjeha u prihodima od rada (kao radnik ili samozaposlen) znači manje vremena za obitelj, ljubav, odmor, razmišljanje i ulagačke odluke usmjerene k stjecanju imovine. Iz tog razloga treba napraviti strategiju kupnje imovine koja uz prihvatljiv rizik, kroz dulje vremensko razdoblje stvara koliko, toliko stabilne prihode uz moj minimalni angažman.